Dugi samoglasnici

Još znakova iz mushafa

U vježbama i u Kur'anu sreću se i ovi znakovi. Sufara ih ne uči, pa je ovdje samo kako se čitaju.

• Mali elif iznad harfa (◌ٰ) čita se kao dugo A, isto kao elif: مَـٰلِكِ, ٱلرَّحْمَـٰنِ.

• Ja bez tačaka iza kesre čita se kao dugo Ī, isto kao Ja sa tačkama: فِى, أَبِى¹².

• Elif bez znaka na početku riječi (u mushafu ٱ) čita se kao hemze sa fethom: ٱلْحَمْدُ je „el-hamdu“. U nekim riječima nosi dammu ili kesru, pa se اكْتُبْ čita „uktub“. Kad se riječ spaja s prethodnom, taj elif se preskače; to se uči u tedžvidu.

• Kružić iznad harfa (◌۟) znači da se taj harf ne čita: ءَامَنُوا۟ je „āmenū“, elif na kraju se samo piše.

• Harf bez ikakvog znaka na kraju riječi (يَكُن, مِن) čita se kao da ima sukun. Mushaf mu ne piše sukun jer se uklapa u sljedeću riječ, a to je tedžvid.

• Mali mim uz tenvin stoji kad iza tenvina dolazi Ba: أَلِيمٌۢ بِمَا. To je znak tedžvida: Nun tenvina se pred Ba izgovara kao Mim (iklab), a taj Mim se pred Ba skriva sa gunnom (ihfa šefevi). Kad se riječ čita sama, tenvin se čita kao i obično.

• Mali Vav i mali Ja iza هُ i هِ (لَّهُۥ, بِهِۦ) čitaju se kao dužina: „lehū“, „bihī“.

Znak medda

Kad iznad dužine stoji znak medda (◌ٓ), ona se izgovara duže od dva hareketa¹³: جَآءَ, ٱلضَّآلِّينَ. Koliko duže, zavisi od vrste dužine i uči se u tedžvidu: četiri do pet harekata kad iza dužine dolazi hemze (جَآءَ, شُهَدَآءَ), a najduže, šest harekata, kad iza dužine dolazi harf sa tešdidom. Ta dužina se zove meddu lazim (stalna dužina): ٱلضَّآلِّينَ, ٱلْحَآقَّةُ.